Migranti "zaglavljeni" - napred ne mogu, nazad nemaju gde
Među njima je i dvadesetpetogodišnji Safnan Abunasar iz Sirije. Rat mu je, kaže, uništio sve, porodicu rasuo po svetu i prekinuo njegove studije medicine. U Srbiji je šest meseci.
- Ovde je dobro, ali nema posla, nemamo novca. Živimo u kampu, tu se hranimo i pokušavamo da završimo put - kaže Safnan, koji na pitanje kako će da završi put, kada je granica potpuno zatvorena, odgovara - Šta god da treba. Pošto nas Mađarska ne pušta legalno, onda je jedini način ilegalno.
U kampu je uz Safnana još 142 migranta, od čega su čak polovina njegovi zemljaci. To je značajno manje ljudi nego letos, ali još uvek preko kapaciteta, jer kako ističe upravnik Prihvatnog centra, Siniša Marković, s dolaskom hladnijeg vremena, išlo se na smanjenje pritiska, kako bi uslovi bili humaniji.
- Zašto smo preko kapaciteta? Zato što je cilj Komesarijata, države, da ih mi ovde ipak prihvatimo što je više moguće, makar i iznad realnih smeštajnih, infrastukturnih i sanitarnih kapaciteta, jer je to bolje nego da budu na ulici. Manji su rizici za građane Subotice, a i za njih, i u svakom slučaju je bolje da se ovde o njima biremo i staramo, nego da ih bude tamo gde ne treba - objašnjava Marković.
Iz lokalne samouprave poručuju da su činili sve da poboljšaju položaj migranata dok borave u našem gradu, svesni da je njihova želja da budu u nekoj drugoj zemlji. Podsećaju da su i u dva navrata premestili migrante u druge kampove, kako bi se subotički rastertio, a svi pred zimu bili zbrinuti.
- Oko 500 migranata je razmešteno u prethodnom periodu po drugim Prihvatinim centrima u Srbiji. Razlog je bio jednostavan, dolazi zima, svi migranti treba da budu u Prihvatnim centrima, u zidanim objektima, gde im je obezbeđen smeštaj, kuvani obroci i, naravno, zdravstvena zaštita. Oni imaju svu potrebu podršku u Prihvatnim centrima i iz tog razloga treba da budu tamo - kaže Ilija Đukanović, predsednik Radne grupe za praćenje migracija u Subotici.
I dok je mladić s početka priče u subotičkom kampu zbrinut i ima ono osnovno, on ipak mašta o danu kada će se u Nemačkoj sresti sa sestrom. Od toga ga deli dug put i jedna visoka žičana ograda.