Veče poezije: U tvom zagrljaju
IGRAJU: Marta Bereš, Gabor Mesaroš
U PRIPREMI POMAGAO: Friđeš Kovač
MUZIKA: Arpad Bakoš
“Odavno se spremam ispričati tebi
skrivena sazvežđa moje ljubavi;
samo što je bitno, tek u jednoj slici –
Ti kao postojanje vrviš u meni,
a katkad si tako sigurna i večna
kao u kamenu skamenjena školjka.
Na noćnom nebu od meseca šarani oblaci
među šumovima neuhvatljive snove love. –
I još uvek ne znam ti ispričati
šta meni znači, kad tokom rada
na sebi tvoj zaštitni pogled osećam.
Ređam pa odbacujem poređenja prazna.
I sutra sve ispočetka smeram
jer toliko vredim koliko i reč
u pesmi i dotle, dotle me to grize
dok od mene tek kost i kosa ostane.
Umorna si i ja osećam, dug je bio dan, –
šta još reći? predmeti se pogledaju
i tebe hvale, zazvuči kocka šećera,
na sto sitne kapljice meda padaju
i kao zlatne kugle sjaje na stolnjaku
i prazne čaše same odzvanjaju.
Radosne su jer s tobom žive. Možda ću
stići kazati kako je kada te čekaju.
Polagano senke sna te dotiču,
odlete pa ti se do čela primiču,
još me pozdravljaš pospanim očima,
razvezeš kosu i snovi te pokriju.
Miruju duge senke tvojih trepavica
i tvoja ruka na mom jastuku, polegla grana breze,
ali i ja spavam u tebi, nisi drugi svet.
I čujem kako se menjaju tajanstvene,
tanke, mudre crte u hladu tvojih dlanova.”
/Oda nedoumice – Mikloš Radnoti/