Komentara: 21
Pregleda: 5910

Viktorija Aladžić demantuje optužbe inicijative "Spasimo Suboticu"

02.03.2013. u 11:47h
Posle nekoliko saopštenja i otvorneih pisama inicijativa građana i nevladinih uduženja povodom najavljenih urbanističkih promena koje su uzburkale subotičku javnost, ali i nedavna "kopanja" po istoriji nečijeg delovanja, nadležnostima i stručnosti - još jedno u nizu saopštenja stiže od Viktorije Aladžić, članice neformalnog udruženja "Save Subotica".
Viktorija Aladžić demantuje optužbe inicijative "Spasimo Suboticu"

Obraćanje Viktorije Aladžić prenosimo u celosti:

Poštovani sugrađani, pošto sam poslednjih dana vrlo ružno napadnuta u medijima, od ljudi koji verovatno ne čitaju novine prilažem ovaj tekst koji sam pisala a objavljen je 29. septembra 2006. godine.

Što se tiče ulice Braće Radića, ulice koja je u celoj svojoj dužini projektovana bez pešačkih prelaza, i ispod čije kocke je postavljen asfalt i pesak, umesto tucanika i peska, pa se sada u sloju peska ispod kocke zimi smrzava voda, te izdiže kocku i ona puca, pa neće trajati ni koliko bi trajala obična cigla, zaista se nadam da će nekada neka nezavisna komisija da ispita gde su nestale originalne stare žute kocke kojim je bila popločana, a koje bi trajale još najmanje 500 godina, i takođe da se ispitaju svi troškovi oko rekonstrukcije te ulice i stvarna potreba uništavanja starog popločanja, čiji je to bio projekat i ko je bio nalogodavac.

Iskreno se nadam da u ovom gradu još postoji istraživačko novinarstvo, pa je dovoljno samo pročitati stare novine da se dobiju odgovori na mnoga pitanja.

Viktorija Aladžić, Podiže se džin iz močvare

Subotičke (Dnevnik) br. 13, 29. sept. 2006. Subotica str. 10

Radujem se što se konačno izdiže nakaza hotelsko-poslovnog kompleksa „Galleria“ u centru Subotice. Radujem se jer će to možda biti poslednja nakaza koju ćemo graditi. Možda će ova nakaza zaustaviti projekte kao što su novo lepše i starije Narodno pozorište i Sokolski dom ili će naprotiv baš ta nakaza pokrenuti lavinu izgradnje novih nakaza i konačno razaranje malo vrednih objekata koji su nam još ostali u gradu.

Kako god bilo, već sada može da se vidi kako prizemne građanske kuće u odnosu na ovaj blokovski kompleks izgledaju patuljasto. I ceo centar grada u odnosu na takvu gromadu postaje patuljast. Patuljci mogu da opstanu u bajkama, u našem stvarnom svetu patuljaste rase nemaju nikakve šanse za opstanak, a to istovremeno znači da se život u Subotici drastično menja. Svi naravno priželjkuju napredak, međutim kakav naredak priželjkuju. Da li baš svi žele da žive u zagušljivom, natrpanom poslovnom centru Njujorka sa ogromnim zgradurinama koje imaju staklene fasade i da putuju dva sata prevozom do kuće, ili žele da žive u Subotici, pod senkom tornja, u provincijskom spokoju čiji se napredak ogleda u nekim malim životnim zadovoljstvima, kafom na terasi, šetnjom između drvoreda gelegunja, kupanjem na štrandu i tome slično. Ko je želeo Njujork davno je već otišao, a oni koji su želeli Suboticu ostali su ovde.

Izgradnjom hotelsko-poslovnog kompleksa Galleria narušeno je nekoliko osnovnih principa upravljanja gradom, jer danas više nema upravljanja gradom a da se ne vodi računa o graditeljskoj baštini ili bolje da kažem o celokupnom izgrađenom fondu. U Americi nešto je drugačiji princip. Za Ameriku je normalno srušiti kvart i graditi novi, ako to ekonomska dobit zahteva, mada se sve više govori o revitalizaciji istorijskih urbanih kvartova kako se to radi u ostalim delovima sveta. I mi govorimo o revitalizaciji, ali šta se ispod nje krije to je pravo čudo. U svakom slučaju lepe reči uvek su pokriće za loše projekte.

Prostor na kojem je izgrađena Galerija jeste subotički srednjevekovni prostor i najuže okruženje najstarije crkve u gradu, srpske pravoslavne crkve. Smešno je kako već sada crkva, pored Galerije koja još uvek nije dobila svoju punu visinu, izgleda kao maketa od šibica. Izgradnjom Galerije uništen je urbani blok koji nije imao neki naročiti kvalitet niti neku značajnu arhitekturu osim nekadašnje zgrade „Gola“ koja je imala izuzetan unutrašnji raspored prostorija i koja je bila kvalitetno građena. Rušenjem „Gola“ ponovo smo smanjili ograničeni fond vrednih istorijskih objekata. No istorijski objekti mogu biti vredni samo ako ih mi vrednujemo na taj način. Kakav god bio pomenuti kvart on je imao svoje određene karakteristike, i svaka strana kvarta bila je okrenuta drugoj ulici sa različitim arhitektonskim nijansama i različitim karakterom. Nijedna od četiri ulice nije bila ista što je doprinosilo raznovrsnosti, a očuvanje raznovrsnosti je jedan od bazičnih principa zaštite graditeljskog nasleđa.

Kod nas je naravno celo gradsko jezgro stavljeno pod zaštitu, ali verovatno samo zato da bi Zavod za zaštitu spomenika mogao da ubira novac za ispostavljene konzervatorske uslove dok se o pridržavanju principima zaštite uopšte ne može govoriti. Izgradnjom Galerije dobili smo džina koji iz sve četiri ulice izgleda isto i svakako ne predstavlja objekat zbog kojeg bi turisti dolazili da posete Suboticu. Takvu zgradurinu imaju i oni kod kuće, pa ne moraju da dolaze čak ovamo. Dakle propuštamo šansu da blago koje imamo u rukama turistički prezentiramo kako bismo od Subotice napravili turističku destinaciju što bismo donedavno mogli s obzirom na raznovrsno i bogato graditeljsko nasleđe. Ništa drugo na ovom području ne može biti interesantno, jer ne posedujemo neke naročite prirodne lepote, uključujući Palić koji je velika septička jama. Nove objekte takvog kvaliteta koji će biti interesantni turistima nećemo graditi još dugo, pa onda zašto da ne uništimo i ono malo čime još raspolažemo i počnemo da ličimo na sve druge gradove koji su uništili svoje nasleđe.

Dakle nije možda toliko sporno bilo rušenje pomenutog bloka, sporno je ono što je na njemu izgrađeno. Na nekim drugim mestima veoma se vodi računa da se sačuva izvorna parcelacija zemljišta, da se nove zgrade grade iste dužine kao parcele, da se isključivo koriste tradicionalni materijali. Dakle to je još jedan od principa koji je Zavod za zaštitu morao zahtevati kada je radio konzervatorske uslove za Galeriju. Isti takav poslovno-hotelski kompleks mogao je biti izgrađen tradicionalnim tehnikama i sa više oslanjanja na postojeću arhitekturu i da bude još veći izazov za projektanta, te da se napravi objekat koji će se mnogo lepše uklapati u centar grada i okruženje srpske crkve.

Ovaj objekat koji smo dobili jeste graditeljski izazov za subotičke firme, jer nisu imale priliku da grade nešto slično, on je ipak u poređenju sa onim što se u svetu radi graditeljski patuljak, kako u estetskom tako i u izvođačkom pogledu, u subotičkim razmerama to je džin koji sada parira i gradskoj kući. Dovoljno je sada unakaziti Narodno pozorište i Sokolski dom i da kažemo doviđenja Subotico. A najzanimljivije od svega je što grad ima tolike dimenzije i toliko užasnih kvartova u neposrednoj blizini centra u kojima bi se moglo graditi bilo šta.

Najbolje bi bilo da se ovde više ništa ne stavlja pod zaštitu zakona, jer na sve ono na čega je skrenuta pažnja posredstvom zaštite odmah se stavlja šapa i počinje sistematsko uništavanje. Sada je i ulica Braće Radića pod zaštitom i narano prvo što će da se uradi jeste skidanje žute kocke. Ne razumem zašto se stavlja pod zaštitu nešto za šta se ima namera da se uništi, ili je to možda samo pranje savesti, zavaravanje da smo nešto uradili.

„Zaštita“ ne sme da bude nametnuta dogma, kojoj će se svi protiviti i truditi se da je izigraju, to takođe ne sme da bude monopol pojedinaca, dakle ne može biti samo jedna institucija koja će da vedri i oblači o ovoj oblasti. Graditeljsko nasleđe pripada svima, iako sve više pojedine građevine pripadaju pojedincima, ali je zajednica ta koja treba da razume i odlučuje o svemu što se tiče nasleđa. Sa druge strane tu je uprava lokalne zajednice koja bi trebalo da daje primer. I naša uprava daje primere, ali nažalost najčešće negativne primere, koji se onda tako rado kopiraju.

Jedan od naših najvrednijih objekata svakako je Rajhlova palata koja je na sreću ili na nesreću konačno restaurirana, ili konačno oljuštena od svog izvornog izgleda. Istorijska građevina nikako ne bi smela da se restaurira drugačijim tehnologijama i materijalima od onih od kojih je izvorno građena, što nije slučaj sa Rajhlovom palatom. Ispred palate uređuje se trotoar. Izgledalo je kao da će se konačno popločati lažna zelena površina između kolovoza i biciklističke staze, kako bi se ulica konačno oslobodila blata za vreme kiša i prašine u vreme leta. Ovakvih lažnih zelenih površina u gradu ima mnogo, izvor su blata i prljavštine. Nadam se da će se i u pogledu zelenih površina napraviti valorizacija, te da će se popločati sve površine koje su zemljane, a nisu nikada zelene, one uske trake tla između trotoara i kolovoza, ili da će se konačno početi uređivati da zaista budu zelene. Takve male intervencije mnogo menjaju kvalitet našeg života, cveće u žardinjerama oko gradske kuće umesto smeća koje je u njima stajalo donedavno. To pokazuje brigu, a osećaj da postoji briga izaziva poštovanje i uzvraćanje brige, uzvraćanje pažnje, osećaj stida da se pokvari nešto što je neko uradio s brigom. A „Galleria“, Galerija je najveća dobrobit njenom poslodavcu.

Iako je na Radijalcu učinjena šteta popločanjem betonskim kockama umesto restauracije postojeće betonskog šetališta, jer ponovo nije poštovan nasleđen identitet i karakter prostora. Osim toga nije jasno zašto je bilo potrebno potrošiti toliki novac na betonske kocke, mogao se popločati neki drugi prostor, a ovaj samo manjim sredstvima restaurirati, na način na koji bi se sačuvao identitet prostora. Ipak ono malo cveća zasađenog na početku šetališta izaziva radost, bar neko parče brige u opštoj lakoći podcenjivanja, podsmevanja, podmetanja i naruživanja.

Postavljeno pre 11 godina i 3 nedelje
Komentara: 21
Pregleda: 5910

Povezana vest

Povezane teme

viktorija aladžić

save subotica

Komentara
0
Napiši komentar
Pošalji komentar
Dodaj grafički fajl
(do 20 MB)
    Imaš na raspolaganju 1000 karaktera
    Pravila komentarisanja
    Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove ovog Internet portala. Komentari su moderirani i odobravani u skladu sa opštim pravilima i uslovima.