Komentara: 14
Pregleda: 6659

Sudbina poslednjeg borca NOB-a iz Subotice

16.03.2019. u 13:30h
Izvor: Politika Online
Dragoljub Draško Kapor napustio je školu i priključio se partizanskim jedinicama i peške prešao zemlju od Sombora do Blajburga. Više puta odlikovan, danas nema ni borački dodatak.
Sudbina poslednjeg borca NOB-a iz Subotice

Dragoljub Draško Kapor poslednji je živi učesnik Narodnooslobodilačke borbe u Subotici. Danas ima 93 godine, ali vreme dok je nosio pušku neizbrisivo je utisnuto u njegovo sećanje. Po običaju nastavnika u penziji, pažljivo diktira da bi bilo zapisano.

- Prošao sam peške zemlju, od Sombora do Blajburga - kaže otresito.

Neobično je vitalan, oštre crte lica i žilava konstitucija odaju hercegovačko poreklo: majka Mandina je iz Sinja, otac Radovan iz Bileće, a uprkos poznim godinama, hod oštar, pamćenje živo. Otac je kao solunski dobrovoljac dobio zemlju na severu Bačke, gde je Dragoljub rođen 1926. godine u Hajdukovu, selu pored Ludaškog jezera. Miran seoski život prekida ulazak mađarskih fašističkih snaga 1941. godine i porodica beži ka Beogradu, a samo sticajem okolnosti uspeli su da izbegnu logore u koje je tadašnja mađarska vlast slala sve koji su u Bačku došli nakon 1918. godine. Život nastavljaju u Beogradu do 1944. godine.

- Mi, dečaci izbeglice iz raznih delova Jugoslavije, sastajali smo se uveče u voćnjaku u Ulici Vojvode Anđelka na Bulbulderu. I tu se poveo razgovor da odemo u partizane. Zašto? Zato što je tolika bila želja za slobodom - priča Kapor.

Insistira da se navedu imena svih 12 mladića koji su tada, septembra 1944, otišla u partizane: braća Petar i Ljupko Glamočanin, Branko i Nedeljko Baroš, Dragoljub i Milovan Kapor, Miloš Šećerov, Miloš Božičković, Mašo Srbijanac, Voja Nikolić, Veljko Nikčević i Dragi Đurić, jer su se iz rata vratila samo trojica: braća Kapor i Veljko Nikčević. Svi ostali su poginuli.

- Baranja i Slavonija su grobnice vojvođanskih mladića. Mladi, neuki borci nisu sahranjeni u grobovima, već duž puteva kuda smo ratovali. Danas nema ničega da to obeleži - kaže Kapor.

Dragoljub Kapor pripao je 51. diviziji, Sedmoj vojvođanskoj udarnoj brigadi, zvanoj Sremačka, kojom je komandovao Milan Ješić – Ibro. Istorija kaže da se front pomerao ka zapadu kako je neprijatelj istiskivan, ali bilo je i kolebanja fronta i uzmicanja.

- Zastali smo u Baranji, ali onda smo potpomognuti ruskom 57. divizijom, koja je ratovala od Staljingrada pod komandom generala Šarokina i maršala Tolbuhina. Rusi su se borili kao da poginuti nije ništa. Front na Dunavu nije se mogao probiti dok oni nisu došli sa kaćušama i andrušama – topovima velikog kalibra. Kada kaćuša opali, mi samo vidimo kako sa druge strane reke lete debla drveća u vazduh.

Majka na grobu Nazarova - Dogovarajući fotografisanje za tekst, Dragoljub Draško Kapor kaže da želi da se slika na delu ruskog groblja na Pravoslavnom groblju u Dudovoj šumi. Odabira spomenik mladiću Vsevoldu Andrejeviću Nazarovu, na čijem je grobu jednom prilikom zatekao njegovu majku. Jedanaest godina je tražila grob svog sina, a kada je pronašla da je ovde sahranjen, svake godine je dolazila da ga obiđe. Njegova sudbina podseća ga na stotine mladih Vojvođana koji su izginuli duž poslednjeg ratnog fronta.

Ratnici su te zime 1944. godine prešli na teritoriju Mađarske. Nastavljaju da napreduju kroz Hrvatsku. Kapor pamti da su u selu Đurđinovcu u zgradi škole ostavili ranjenike: preko noći neko je digao školu u vazduh.

- U Maribor smo stigli 1. maja 1945. godine. U mestu opšte veselje, ali mi idemo do Dravograda, gde su nemačke snage probile front.

Kapor se priseća da su postavili topove, pucali na neprijatelja, dok se narod razbežao i dao u beg do Blajburga. U trenucima zatišja lutali su po Karavankama tražeći hranu. U rancu poginulog Nemca našao je dva dvopeka.

- Tu sam sreo i Kalmana Stantića, Subotičanina, predratnog vojnika. I on izgladneo. Odveo sam ga do poginulih Nemaca i, kada smo odložili oružje i jeli dvopek, vidimo da je na nas pušku uperio mladi ustaša. Drži oružje upereno u nas, ali uzmiče - prepričava Kapor susret iz poslednjih dana rata.

U napredovanju ka Blajburgu ranjen je Kapor u levo koleno i potkolenicu. Pokazuje vojnu knjižicu u kojoj je to sve upisano, pa i zakačena slika mlade bolničarke Marusje, a seća se i da mu je lekar bio Julije Petenji. Iz Slovenije prebačen je u Smederevsku Palanku, dok je sanitet bio u Smederevu.

- Od iscrpljenosti, ranjavanja, teško sam se razboleo, dobio tuberkulozu i otpušten sam kao privremeno nesposoban - pokazuje dokumenta.

Dragoljub Kapor danas živi od skromne penzije nastavnika biologije, nema borački dodatak. Od kako mu je pre godinu dana umrla supruga Dragoslava, sve mu je teže. Sada ćerke Ljiljana i Marina pokušavaju da izdejstvuju rešenje o boračkom dodatku, iako je do sada u više navrata odbijan zbog formalnosti. Komisiji nije bila dovoljna vojna knjižica, bolnička lista iz Slovenije i Smedereva, niti to što je Dragoljub Kapor odlikovan Ordenom za hrabrost, Ordenom borca i Medaljom zasluga za narod.

Izvor: Politika Online
Postavljeno pre 5 godina i 2 dana
Komentara: 14
Pregleda: 6659
Povezane teme

narodnooslobodilačka borba

Komentara
0
Napiši komentar
Pošalji komentar
Dodaj grafički fajl
(do 20 MB)
    Imaš na raspolaganju 1000 karaktera
    Pravila komentarisanja
    Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove ovog Internet portala. Komentari su moderirani i odobravani u skladu sa opštim pravilima i uslovima.