Društveno-koristan rad u subotičkim školama nailazi na (ne)razumevanje roditelja

Dok neki podržavaju nameru da deca odgovaraju za ono šta su uradila, nisu retki ni oni koji smatraju da su u školi jedine mere zapravo ocene.
- Deca idu u školu da uče, a ne da metlaju dvorište! Postoje ocene iz vladanja koje se smanjuju ako se nešto loše uradi, a dete ne treba da riba i čisti, postoje ljudi kojima je to posao – kaže jedna revoltirana majka.
Direktori škola kažu da do sada imaju pozitivna iskustva u primeni društveno-korisnog rada, da nema univerzalnih mera, kao i da se one izriču u dogovoru sa detetom i njegovim roditeljima. Ukoliko, pak, odbiju propisane mere, roditelje čeka prekršajni postupak.
- Odgovorni roditelji imaju i odgovorno dete i sa njima nema problema. Bune se oni koji su i sami neodgovorni i koji ne prihvataju da dete bude odgovorno za svoje postupke – ističe Mirjana Stevanović, direktorka OŠ „Matko Vuković“, gde je do sada desetak đaka već prošlo meru društveno-korisnog rada. – Naglašavamo da se ceo postupak radi u saradnji sa roditeljima, za svakog je drugačiji u zavisnosti kakav efekat treba da proizvede. Cilj mu je da probudi i osnaži afinitete koje dete ima, da u tome bude još bolji a sve to nadgleda nastavnik. Deca tako prave zajedničke panoe, pišu sastave, dežuraju sa dežurnim nastavnikom... Čišćenja dvorišta kod nas još uvek nije bilo.
Nove mere podržavaju i u Politehničkoj školi, gde ima niz načina da se skrene pažnja na posledice ponašanja koje nije primereno.
- Svakome ko dobije neku vrstu ukora, koji nije često najbolje rešenje, može da se izrekne mera društveno-korisnog rada kao što su čišćenje lišća, snega, magacina, pomoć majstorima, organizacija školske priredbe – kaže Iso Planić, direktor Politehničke škole.
Ono što je najvažnije je da se vaspitnim merama ne naruši samopouzdanje deteta.
- Dete treba da shvati šta je učinilo i da to popravi. Za sada imamo samo pozitivna iskustva i sve radimo u saradnji sa roditeljima – ističe Branka Bešlić, direktorka škole „Ivan Goran Kovačić“.
U zavisnosti od toga koliko je đak „zgrešio“, može da dobije opomenu ili ukor, a u skladu s tim, društveno-korisne aktivnosti moraće da izvršava dva do četiri puta nedeljno, u trajanju od dve do četiri sedmice. Preporučeno trajanje aktivnosti je od 15 do 45 minuta dnevno. Vaspitne mere, kojima je cilj da utiču na sistem vrednosti deteta i da promene njegovo ponašanje, propisuju se u skladu s težinom greške koju je đak napravio, i širokog su dijapazona: pomoć domaru u radionici, popravka, uređenje parka i prostora oko škole, čišćenje snega, lišća, okopavanje cveća, farbanje ograda, klupa, održavanje sportskih terena...
povezane teme
Ovo je odlicna ideja i podrzvam je potpuno! U Japanu ucenici osnovnih i srednjih skola ciste hodnike i toalete za sobom. Citavi razredi, ne kao kazna, vec kao lekcija zivota.
I trebamo da sledimo takve primere.
Neka vaspita svog "primernog đaka", i svi ćemo zajedno biti sretniji, i nećemo morati organizovati društveno koristan rad, jer verujte i to je velika obaveza. Uzimajući u obzir da se učeniku mora obezbediti bezbedno radno okruženje, postoji velika odgovornost.
Efekti društveno korisnog rada su već osetni. Ovo je valjda jedina stvar koju podržavam od svih silnih gluposti koje su zadesile prosvetu. Ovo sve govorim i kao nastavnik, a isto i kao roditelj.
Tako da ni K od kućnog vaspitanja nemaju.
Ono najosnovnije, da kada kašlje stavi ruku na lice.
Ustupi mesto u autobusu starijima, kada već eskiviraju
đački, jer su "suviše veliki" da bi išli đačkim autobusom.
Da ne bacaju smeće na ulicu.
Te sitne osnovne stvari šti od kuće treba da ponesu.
Deca koja remete rad škole su podržana od strane roditelja. Ti roditelji ne poštuju školu i za njih ništa nije vredno poštovanja.
Deca će svakako ličiti na vas.