Komentara: 64
Pregleda: 9598

Budućnost je negde drugde

01.12.2014. u 12:19h
Izvor: Magyar Szó
Uvek je bilo i uvek će biti ljudi koji, u nadi da će drugde biti bolje, napuštaju svoju domovinu, i sve što je dotad za njih bio život, i odlaze u neku drugu zemlju. Većinom se ne radi o avanturistima, željnima putovanja, već o ljudima koji žele bolji život. Činjenica da je broj migranata trenutno veliki je najbolji pokazatelj dokle je ova država stigla.
Budućnost je negde drugde

Nemamo tačne podatke o tome koliko je građana napustilo Suboticu, ili Srbiju, ali svako može da primeti popriličan broj naših građana koji su doneli tu odluku. Ako se tendencija rasta ovog broja nastavi, za nekoliko godina će se drastično promeniti i nacionalni sastav stanovništva, i kultura, a i privreda grada, što će uticati ne samo na obrazovanje i na opstanak pojedinih zajednica, već i na javnu bezbednost – da nabrojimo samo nekoliko faktora koje može promeniti ovaj veliki talas migracije.

Profesor, sociolog, Iren Gabrić Molnar, kaže da se ne može sa sigurnošću pratiti trend, odnosno da se ne može tačno odrediti veličina migracije jer ne postoje verodostojni, zvanični podaci. Čak bi i za procenu trenda trebalo napraviti ozbiljna međunarodna istraživanja, ali je činjenica da se radi o masovnoj pojavi koja dugoročno može imati kako pozitivne tako i negativne posledice.

„Migracija, sama po sebi, nije loša pojava. Tek polovina stanovnika Vojvodine živi tamo gde je rođeno, ostali su se selili tokom svog života. Slobodan protok radne snage, objedinjavanje porodica, cirkulacija stručnjaka u Evropi je veoma korisna pojava. Postoji migracija koja gradi komunikacijske i stručne mreže. Možda se i mi uključujemo u ove tokove. Uključenje u evropski tok radne snage je za mladog čoveka veoma dobra stvar, ukoliko dobije posao u svojoj struci u inostranstvu. Samo što procene pokazuju da se u više od polovine slučajeva mladi stručnjak ne zapošljava u svojoj struci. Problem nastaje ako odlazi mladi diplomirani stručnjak, mlad intelektualac, jer će nastati demogravska deformacija, pojaviće se manjak nataliteta, koji je i ovako nizak, smanjiće se broj venčanja, povećaće se broj razvoda, što često uzrokuje razdvojen život supružnika, razdvajaće se porodice, pojedina sela, naselja pa čak i regije će se isprazniti. Pojaviće se nedostatak radne snage; nama već manjkaju lekari, farmakolizi, veterinari , logističari, bankari, informatičari, građevinari.... Ove ljude mi puštamo u inostranstvo. Država sa stabilnom privredom ove pojave može donekle planirati, napraviti određenu emigracionu i imigracionu politiku. Kod nas se, međutim, pojavljuju potpuno strani ilegalni imigranti, Pakistanci, dok sa druge strane imamo mlade stručnjake sa emigracijskim namerama. Na ovim prostorima se ne bi prvi put desila promena stanovništva. Ukoliko jedna država nema viziju budućnosti, ukoliko nema stabilnu pruvrednu politiku, pre ili kasnije će i sama biti deo migracije sa juga ka severu, odnosno sa istoka ka zapadu“, kaže sociolog, dodajući da prema nameri migracije možemo govoriti prvenstveno o privrednim migrantima koji odlaze iz privrednih razloga. Među njuma su mladi nezaposleni stručnjaci, đaci koji se školuju u inostranstvu, privrednici koji koriste bliskost granice, sezonski radnici, ali i starije osobe čija su deca već dve ili tri decenije u inostranstvu, koji se odlučuju da se odsele kod svojih najbližih. „Ne postoji vizija budućnosti, ne postoji stabilna provreda, ne postoji sigurnost, potrebna za osnivanje porodice, a sve to rezultira time što čovek počinje da razmišlja o alternativama u drugim državama. Na severu Vojvodine više nije toliki pritisak kao u devedesetim godinama, kada je na ove prostore stigao veliki broj izbeglica. Sada iz Srbije odlaze i nekadašnje izbeglice; samo se u okolini Beograda i Novog Sada može uočiti povećanje stanovništva, jer se u tim gradovima još uvek otvaraju nova radna mesta. Ostale regije su osuđene na tapkanje u mestu. Ukoliko stanovništvo nastavi da odlazi tempom koji vidimo, i ukoliko natalitet i dalje nastavi da opada, do 2050. godine će se broj stanovnika Srbije sa 7,18 miliona smanjiti na samo 5 miliona“, ukazala je Iren Gabrić Molnar.

Direktorica osnovne škole na Majšanskom putu, Silvija Tot, je za „Mađar so“ izjavila da od devedesetih godina broj učenika škole se drastično smanjio, za oko 400 učenika - u odnosu na prošlu godinu, ove godine imaju 23 prvaka manje, odeljenja koje je nekada pohađalo po 28 učenika, sada broje njih jedva 20, a samo za vreme letnjeg raspusta iz škole je ispisano 16 učenika, čije su se porodice odselile u inostranstvo. „Porodice se sele u Austriju, Nemačku, Kanadu, SAD, ali je bilo i porodica koje su otišle u Nigeriju. Roditelji su obično završili srednju stručnu školu, ali su dobri stručnjaci. Mađari i srbi odlaze u istom broju.

Nedavno sam razgovarala sa direktoricom jedne škole u Senti, koja se žalila na istu pojavu. Istovremeno se oseća pad nataliteta, čiji je uzrok emigracija devedesetih, ali i porodična migracija. Ako se ta tendencija nastavi, na duže staze ćemo imati katastrofalne posledice za obrazovanje. Ako ne bude dovoljno učenika, neće biti dovoljno odeljenja i, pre ili kasnije, ćemo morati ugasiti neka odeljenja, a posle i škole, naročito one manje. Svi misle da će samo pedagozi i nastavnici zbog toga postati nezaposleni, ali će se pre dogoditi da će taj isti pedagog ili nastavnik već dosta ranije otići tražeći bolji i sigurniji posao, što će rezultirati nedostatkom broja prosvetara“, kaže direktorica.

Žofi se, sa mužem, takođe sprema da ode u inostranstvo. Muž već neko vreme radi u Nemačkoj, a čim se završi školska godina, za njim ide i Žofi, sa njihovo dvoje dece. „Čovek ne donosi odluku o odlasku bez razloga. U braku smo već petnaest godina, ali smo skoro polovinu tog vremena proveli razdvojeno i to samo da bismo preživeli, on je otišao tamo gde je mogao da nađe dobar posao, dok sam ja radila ovde i odgajala decu. Nikada nismo bili gladni, nikad nam nije bilo hladno, ali za petnaest godina skoro da uopšte nismo napredovali; do dana današnjeg nismo uspeli da završimo kuću, čak ni televizor ne možemo da promenimo. Stigli smo do tačke da nam je dosta svega. Kada sam videla da svi odlaze, počela sam razmišljati da je to dobro za one koji ostaju, jer će nam ostati radna mesta. No, to se nije ispostavilo kao tačno. Ne postoje dobra radna mesta ukoliko čovek nema dobre veze, plate su užasne, čovek nema ili novca, ili ni snage ni para da se malo odmori, opusti. Kod nas je luksuz da dete ima dva para patika, da pojedemo sladoled u gradu, da odemo u bioskop, da poručimo picu ili da ponekad, nedeljom, izađemo na ručak u restoranu. Mi smo odrasli u siromaštvu, ali nećemo da tako žive i naša deca. Sin nam sad završava osmi razred, a ćerka četvrti, tako da je idealna prilika za neke veće promene. Tamo su bolje mogućnosti da nastave školovanje, a i budućnost će im biti bolja. Teško je otići, često osećam da bih radije ostala, ali uzalud me vezuje sve za domovinu jer znam da nas u Nemačkoj čeka bolji život. Ni tamo nećemo živeti u luksuzu, ali će barem porodica biti zajedno, kao što je trebala biti zajedno u proteklih 15 godina. Deca jedva čekaju odlazak, već smo počeli učiti nemački i, mada još ne znam gde ću se zaposliti, ne brinem se - ne bojim se rada te ću sigurno naći neki posao“, kaže Žofi.

Izvor: Magyar Szó
Postavljeno pre 9 godina i 3 meseca
Komentara: 64
Pregleda: 9598
Povezane teme

Grad Subotica

Komentara
0
Napiši komentar
Pošalji komentar
Dodaj grafički fajl
(do 20 MB)
    Imaš na raspolaganju 1000 karaktera
    Pravila komentarisanja
    Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove ovog Internet portala. Komentari su moderirani i odobravani u skladu sa opštim pravilima i uslovima.