Komentara: 10
Pregleda: 8174

SUgrađani: Gabor Lenđel - "Posle toliko godina, konačno imam vremena!"

17.01.2021. u 15:00h
Izvor: Subotica.com
SUgrađani: Gabor Lenđel - "Posle toliko godina, konačno imam vremena!"
Tek smo krenuli, a već smo u problemu! Prostor predviđen za intervju u startu je (pre)mali samo za podatke o jednoj, izuzetno bogatoj karijeri, a gde je još priča o ČOVEKU, razmišljanjima, stavovima, anegdotama; predah uz kafu, i neizostavno – šta radite danas... Zato se čitaocima koji će zameriti jer nije napisano “i ovo i ovo i ovo...” unapred izvinjavamo i upućujemo na internet stranice – sortirane i detaljne. I okrećemo se sagovorniku – Gaboru Lenđelu, muzičaru, kompozitoru, aranžeru... Palićaninu i Subotičaninu, latentnom Sarajliji, ali u isto vreme stanovniku sveta – od Južne Afrike do Kine, tvorcu možda i najlepše ljubavne pesme na ovim prostorima. A stihovi: “Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj” već bude emociju...

-    Kao kompozitoru drago mi je da sam uspeo (a svi kompozitori teže ka tome) da napišem evergrin, i to je taj „Naj, naj, naj...“ koji se i dan danas, posle toliko godina, vrti i ima više varijanti - dvadesetak obrada: od instrumentala, dalmatinskih klapa, Slovenaca, mladih bendova sa novim aranžmanima, do engleske verzije. Pesma je nastala za vreme bivše  Jugoslavije, kada je pobednik Opatijskog festivala obično išao na Evroviziju. Rešio sam, napraviću jednu pesmu za Evroviziju! Tada sam sa Duškom Trifunovićem, autobusom, vozom, išao po gradovima Bosne, prateći muzički njegove večeri poezije. I ja napravim melodiju u glavi, harmonski uradim, ali nemam tekst! I odem kod Duška u kupe i kažem – slušaj, imam jednu pesmu, voleo bih da napišeš tekst, treba mi hitno za festival. Kako ide – pita me. I počnem, a on nije imao sluha, ali je sve pisao na tarabe - osmerac, jedanaesterac.... Pevam mu - laj, laj, laj... A on - ma kakav laj, laj! To ti se kaže – NAJ, NAJ! Rekoh mu – odlično, piši! I on sedne, i u vozu napiše tekst u roku od deset minuta!

SUgrađani: Gabor Lenđel - "Posle toliko godina, konačno imam vremena!"

Tako je negde u bosanskim vrletima (naš sagovornik pamti da je voz išao iz Sarajeva, ali ne i kuda), nastala pesma koja je osvojila drugo mesto na Festivalu Opatija 1975. Otpevao ju je sjajan Davorin Popović, ali zanimljivo je da nije bila namenjena „Indeksima“.

-    Namenio sam je Kemalu Montenu, ali on je imao svoju kompoziciju koju je želeo da izvede, i predložio mi da je dam „Indeksima“, kaže, njima leži. Baš tada su Davorin i Boda bili u Nišu u vojsci. I jedva čekali malo da izađu! I došli su u Sarajevo u uniformi. Veče pre snimanja Davorin je zaseo sa društvom, a voleo je da se karta i popije, pa je malo preterao. Snimanje počinje u podne, a njega nema. Odem do stana, on - spava. Kako spava kada treba da snima?! Budimo ga, on pita – gde si, ba, Lenđel, šta ima? A glas – promukao, jedva govori. Ja se presekao! Kako ćeš pevati? Kaže - pristavi vodu i so da proključa. Progrgolji i kaže - možemo ići! Ušao u studio i iz cuga snimio pesmu!

SUgrađani: Gabor Lenđel - "Posle toliko godina, konačno imam vremena!"

Osim što potpisuje čuveni evergrin, uspeh Gabora Lenđela ogleda se i u mnogim drugim, ne možemo reći oblastima jer sve ima veze sa muzikom, već pojedinostima. Jedna od njih, izuzetno značajna za kulturu našeg grada, jeste i retrospektiva čuvenog Festivala Omladina, što je bio razlog njegovog povratka iz Mađarske u domovinu, nakon punih 20 godina.   

-    Nagradu „Pro Urbe“ dobio sam 2010, a godinu dana kasnije, na predlog pokojnog Slavka Paraća, Palićanina, koji je sa mojom sestrom išao u školu (znali smo se), organizovao retrospektivu. Dobio sam kancelariju, odabrao saradnike (Goca Vidaković, Vladimir Miletin...), mogućnost da napravimo nešto lepo... Rekao mi je - ti to znaš, imaš iskustva, puno prijatelja muzičara, pevača, niko bolje od tebe to ne može da uradi! Želeli smo da, ako to uspe, nastavimo, i u kontinuitetu, svake godine vraćamo staru koncepciju. To je festival kompozitora, uvek je i bio – ko u bivšoj Jugoslaviji, nije došao u Suboticu, nije bio priznat! Uspeo sam da animiram 28 pevača i grupa i niko neće verovati, a istina je, da niko jedan dinar nije tražio – došli su ovde bez nadoknade, čak ni benzinske troškove, ništa nisu tražili, toliko im je značilo da učestvuju! Naravno, obezbeđen im je smeštaj, hrana, bili su dočekani kako treba i zadovoljni se vratili kući. Bilo je fantastično i mislim da takav koncert Subotica nije pamtila, niti će! Trajao je četiri sata i plakalo se u publici - ima snimak!

SUgrađani: Gabor Lenđel - "Posle toliko godina, konačno imam vremena!"

U godinama koje slede manifestacije je održana još dva puta, ali u manjem obimu. A onda su se javili problemi. Sa političkim promenama, ukinuta je dotacija za festival, uvedena kirija za kancelarije (u vlasništvu grada) koje su organizatori koristili, i nakon bezuspešnih pokušaja da se izvuče iz novonastale situacije, čak i tužbe koja je u međuvremenu usledila - vratio ključeve. Tako je okončan i rad kampova, namenjenih deci sa posebnim potrebama.

-    Sve je počelo kada sam u Dečijem pozorištu organizovao koncert povodom 50 godina „Bitlsa“. Zahvaljujući mom prijatelju Robertu Sabou, muzičaru, kompozitoru, sjajnom multiinstrumentalisti, deca iz škole „Žarko Zrenjanin“ izvela su pesmu „Žuta podmornica“ i dobila strašan aplauz! Posle koncerta prišla mi je jedna majka, sva u suzama, i rekla - gospon Lenđel, vi nemate pojma šta ovo znači deci, ovom decom nema ko da se bavi... Dogovorim se sa saradnicima i napravim letnji kamp za njih - nije bila samo muzika u pitanju, nego i fizička aktivnost i i ručni rad, slikanje, vajanje... Vodili smo ih na salaše, bilo je fenomenalno i za decu besplatno – najveći deo sredstava obezbedila je Pokrajina, Grad nešto malo. Najviše mi je žao dece, zvali su me, kažu, bilo bi lepo kada bismo opet...

SUgrađani: Gabor Lenđel - "Posle toliko godina, konačno imam vremena!"

MUZIKOM DO KINE - „Puno sam naučio radeći u pozorištu, izveštio se kao kompozitor scenske muzike. Jedna od najuspešnijih predstava je „Šiptar“ sa Krivokapićem i „Bladi Meri“ sa Šerbedžijom. Zahvaljući muzici iz predstave „Šiptar“ uspeo sam pre dve godine da odem u Kinu. Kinesko ministarstvo kulture raspisalo je konkurs za kompozitore Srednje Evrope, koji bi proučavali kinesku i mongolsku muziku i etno instrumente. Za to je trebalo da pošaljem tri svoja rada, i kao scensku muziku odabrao sam „Šiptara“, prošao na konkursu, bio u Kini, jako puno naučio i dobio zadatak, kao i ostala 24 kompozitora, da po povratku napišem kompoziciju za kineske instrumente. Ako prođe komisiju, biće izvedena na koncertu u Kini. Napisao sam i primili su mi pesmu! Međutim, došla je pandemija i tu smo gde smo, ne verujem da ću ikada više ići...“.

Ogorčenost koju oseća – ne skriva.

-    Više nisam besan, na koga da budem?! Digao sam ruke. Sad ću 70 godina, šta ja mogu da menjam?! Ipak, nezadovoljstvo osećam uopšte. Moja penzija je mala i da nisam oženjen i da nemam tu sreću da od tantijema još nešto dobijem i da me to na malo gurne, bilo bi jako teško. Sve se srozalo! Ali nadam se da će se stvari ipak promeniti na pozitivno. I na polju kulture. Jer grad bez kulture, kao i država bez kulture, nema šanse!

Ipak, ne krije da je lokalpatriota. I da voli grad u kom je rođen.

-    Ja sam u stvari Palićanin! Jako volim Palić, i Suboticu naravno - tu sam odrastao i živeo do 18. godine. Smatram da je ipak bliža Evropi nego Beograd i da je uvek tako bilo. Ljubav prema gradu je ostala, iako sam jako ljut kada vidim šta se radi, gde se gradi, kako se gradi... Betonsko pozorište gde mu nije mesto, fontanu gde joj nije mesto... Mogli su napraviti četiri divne klupe sa četiri kandelabera, da zasade ruže, a fontana je odatle 50 metara - lepa plava! Bilo bi jeftinije i lepše, humanije. Tužan sam i zbog Palića, gde imam porodičnu kuću, ali sve se nadam da će ga polako srediti...

A grad za koji ga vezuju lepe uspomene, je Sarajevo, gde, nakon što, kao i mnogi drugi (kasnije poznati muzičari), nije uspeo u Beogradu, upisuje i završava Muzičku akademiju – teoretski smer i violončelo.

-    To je grad gde bih mogao da živim, najlepših osam godina života proveo sam tamo, tamo napravio karijeru, stvorio puno poznanstava i stekao mnogo prijatelja. Iako znam da to više nije to Sarajevo kao što je nekada bilo, nostalgičan sam prema njemu stravično.SUgrađani: Gabor Lenđel - "Posle toliko godina, konačno imam vremena!"

Ono prema čemu definitivno nije nostalgičan jesu ratne godine u bivšoj Jugoslaviji i jedan poziv za odlazak na ratište, zbog kojeg se obreo čak u Južnoj Africi!

-    Hteo sam da odem što dalje odavde i kada sam se vratio, rešio sam da povučem i decu, da ne odrastaju u atmosferi koja je vladala u to vreme. Misleći - privremeno, dok ne prođe ludilo, živećemo u Mađarskoj. Na kraju sam ostao 20 godina! I u međuvremenu tamo svašta radio – tek kasnije kao profesor u Srpskoj gimnaziji, a pre toga zidao fasadne cigle, bio marketing menadžer u AMC-u... - da bih mogao da preživim, da imam platu, socijalno... Deca mala, ne gledaš šta je, samo radi! Tamo nisu znali ko je Gabor Lenđel. Odneo sam svoj CV i reference u pozorišta u Budimpešti i nisu mogli da veruju šta sam radio, mislili su da sam folirant! Tako da nisam dobio posao ni u jednom pozorištu u Mađarskoj, ni na filmu, nigde! Kasnije sam postao suosnivač srpskog pozorišta i u tome našao satisfakciju.

PRECI I POTOMCI - „Baka mi je bila Hanzel Štefanija, Nemica poreklom. Cela njena familija bila je muzička - osmoro dece i svi su nešto svirali – moja baka je svirala citru. Štajersku. Pradeda violinu – to je ta muzička linija u mojim genima. Imam sina i ćerku i oni su kao klinci išli u muzičku školu i uvek sam mislio da će sin naslediti studio, ali neće - on je u drugom filmu skroz! Oboje su. Dugo su bili u inostranstvu, završavali škole, putovali, radili, govore po četiri jezika i zahvaljujući tim jezicima našli su dobar posao. Žive u Budimpešti, imam dve divne unučice...“.

U Mađarskoj je nastala i prva rok opera na srpskom jeziku „Pastir vukova“, prva srpska opereta „Somborska ruža“, mjuzikli za decu..., a pre toga, sada već davne 1981, komponovao je prvu rok operu na mađarskom jeziku „Zelekosa“, krunišući saradnju sa rediteljem Karoljom Vičekom. Za potrebe snimanja, u Subotici je napravio muzički studio, gde su snimale zvezde – od Čolića do Bebeka, grupa „Garavi sokak“, Miladin Šobić i drugi. Ipak, kao autor najveći trag ostavio je u radu grupe „Teška industrija“, čiji je bio osnivač i koja je postigla veliki uspeh.

-    Direktnu saradnju imao sam i sa Biserom Veletanlić i njenom sestrom Senkom. Kada neko peva tvoju pesmu, morate se poznavati, družiti. Sa Biserom se i dan danas čujem i draga mi je. Svi pevači su sjajni, svako na svoj način. Sa mnogima sam u kontaktu i sreća je da nemam neprijatelja među muzičarima. Ne viđamo se, ali se bar čujemo.

SUgrađani: Gabor Lenđel - "Posle toliko godina, konačno imam vremena!"

Poslednja rečenica („Ne viđamo se, ali čujemo“) savršeno ilustruje stanje u kojem smo se zatekli od početka pandemije, stanje koje nam je promenilo svakodnevicu, navike...

-    Imam sreću što iznad stana imam jedan mali studio gde pišem muziku, gde radim – sada već ređe, priznajem. I konačno imam vremena, posle toliko godina, da selektiram neke stvari, jako puno muzika koje sam radio (i scenskih i nekih drugih), pa tu malo pravim reda... I kuvam! To mi je hobi, kuvam svaki dan - žena radi (kao profesor stručnih predmeta u Tehničkoj školi), ja kuvam. To volim. A kada je lepo vreme, imam svoje društvo penzionera - nas četvorica, petorica se nađemo (to je bilo pre korone), nešto se kuva, družimo se, malo se pojede, popije... A šta drugo da radim?

Izvor: Subotica.com
Postavljeno pre 3 godine i 3 meseca
Komentara: 10
Pregleda: 8174
Povezane teme

gabor lenđel

sugrađani

Komentara
0
Napiši komentar
Pošalji komentar
Dodaj grafički fajl
(do 20 MB)
    Imaš na raspolaganju 1000 karaktera
    Pravila komentarisanja
    Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove ovog Internet portala. Komentari su moderirani i odobravani u skladu sa opštim pravilima i uslovima.